Prije više tisuća godina, između rijeka Eufrat i Tigris, na velikom i plodnom tlu Mezopotamije, postojalo je napredno društvo u gradu-državi “Babel”. Grad je bio prožet svakojakim zbivanjima i životom. Bio je centar trgovine onoga što mi u današnje vrijeme zovemo “kolijevkom civilizacije”.
Kako se radilo o mladoj civilizaciji, Babilon je bio “melting pot”, isprepleten svakavim sustavima vjerovanjima i učenjima. Vračanje, čitanje iz karata i dlana, idolopoklonstvo i svakave druge ezoterične prakse bile su uobičajene i općeprihvaćene u Babilonu.
Među najcjenjenijima i najistaknutijim ljudima u Babelu bio je čovjek koji se zvao Abraham. Taj je čovjek bio svećenik, idolopoklonik i sin idolopoklonika, ali je također bio mudra i brižna osoba.
Abraham je zapazio da su se ljudi, koje je toliko volio, počeli razilaziti. Gdje je postojala sloga među stanovnicima Babilona, iz nepoznatog razloga taj je osjećaj sloge počeo nestajati. Abraham je osjetio da je u svemu tome bila neka skrivena sila, koja je razdvajala ljude jedne od drugih. Ipak, nije mogao razumjeti odakle ta sila potječe i iz kojeg se razloga nije prije manifestirala. U svojoj potrazi Abraham je počeo preispitivati svoja uvjerenja i svoj način življenja. Počeo se pitati na koji je način ovaj svijet izgrađen, kako i zašto se stvari događaju te što se od njega traži kako bi mogao pomoći svojim sugrađanima.
Abraham, znatiželjan i misaon svećenik bio je zatečen kada je otkrio da je svijet upravljan željama, to jest dvjema željama: željom za primanjem i željom za davanjem. Otkrio je da, kako bi se svijet stvorio, te želje formiraju sustav pravila koja su toliko potpuna i sveobuhvatna da bismo danas to mogli nazvati znanošću. U njegovo vrijeme, pojam “znanost” nije ni postojao, ali Abraham nije imao potrebu za definiranjem. Umjesto toga, prepustio se istraživanju tih novih pravila u nadi da bi mogla pomoći ljudima koje je volio.
Otkrio je da te želje sačinjavaju materijal od kojeg je sačinjeno naše čitavo biće. One određuju ne samo naše ponašanje već i čitavu stvarnost – sve što mislimo, vidimo, osjećamo, kušamo ili dodirujemo. Taj sustav koji je otkrio stvorio je mehanizam koji stvara ravnotežu među željama kako nijedna želja ne bi prekoračila drugu. Te su želje dinamične i evoluirajuće i Abraham je shvatio da su se ljudi počeli razilaziti iz razloga jer su njihove želje za primanjem postale jače od želje za davanjem; postala je samo želja za zadovoljstvom koje je usmjerena samoj sebi, odnosno, samoljublje.
Abraham je shvatio da jedini način da se taj trend obrne, jest da se ljudi ujedine, usprkos rastućem samoljublju. Bio je svjestan da njegove ljude čeka nova razina jedinstva i sloge iznad rastuće međusobne sumnje. Ipak, kako bi se ta nova razina postigla, ljudi su se trebali ujediniti. Budući da je Abraham pronašao odgovor za nesreću svojih prijatelja Babilonaca, više od ičega želio je da ga i oni pronađu.
No kako bi otkrili što je i on otkrio, te ponovno uspostavili prethodni osjećaj sloge i prijateljstva, Abrahamu je bilo potrebna suradnja njegova naroda. Shvaćao je da im on neće biti u stanju pomoći ukoliko oni uistinu ne budu tražili njegovu pomoć. Iako su ljudi znali da su nesretni, nisu znali zašto su nesretni. Stoga je Abrahamov zadatak bio da im otkrije razloge njihove patnje.
Željan što prije započeti svoj rad, uspostavio je šator i pozvao ljude kako bi ga posjetili, jeli,pili te slušali o pravilima koja je otkrio.
Abraham je bio slavan čovjek, svećenik i mnogi su ga došli slušati. Ali samo ih je nekolicina bila uvjerena dok su ostali jednostavno nastavili živjeti svoje živote, tragajućii za već poznatim rješenjima svojih problema.
No Abrahamovo revolucionarno otkriće nije prošlo neopaženo od vlasti i uskoro mu našao suočen čak sa samim Nimrodom, vladarom Babilona. U slavnoj raspravi između Abrahama i Nimroda, koji je bio izniman poznavatelj različitih učenja svog vremena, Nimrod je doživio gorak poraz.
Abraham je pobjegao sa svojom obitelji i napustio Babilon. Vodeći nomadski život, Abraham je postavljao svoj šator gdje god bi išao i pozivao lokalne stanovnike i prolaznike da mu se pridruže i slušaju o pravilima koja je otkrio. U svojim putovanjima prošao je kroz Haran, Kanan, Egipat i na kraju se vratio u Kanan.
Kako bi što bolje prenio što je otkrio, Abraham je napisao knjigu koju sad znamo kao Sefer Yetzira (Knjiga Stvaranja) u kojoj je opisao bit svojih otkrivenja. Abrahamova nova svrha u životu bila je objasniti i proširiti ta otkrića svima koji su bili voljni slušati. Zajedno s ostalima koji su učili kod njega, njegovi su sinovi stvorili dinastiju učenjaka koji su razvijali i primjenjivali tu metodu od tada. Zahvaljujući predanosti njegovih učenika, Knjiga Stvaranja osigurala je da se Abrahamova otkrića prenesu s generacije na generaciju te na kraju budu dostupna za primjenu onoj generaciji kojoj to zaista treba: našoj!
Izvadak iz knjige, Bail Yoursel Out:How You Can Emerge Strong from the World Crisis
